Kada se govori o čitanju na glas djeci i dobrobitima koje iz toga proizlaze često se postavljaju pitanja poput: Treba li uopće djeci koja su usvojila vještinu čitanja čitati? Koje su koristi čitanja na glas djeci školske dobi?
Čini se kako se od čitanja djeci koja su usvojila vještinu čitanja „odustane“ jer se smatra kako oni to sada sami mogu, kako se time dodatno potiče razvoj njihove vještine čitanja te samostalnost i odgovornost, posebice u školskom okruženju. No, mnoga djeca (40 posto djece u dobi od 6 do 11 godina) navode kako nisu željela da im roditelji prestanu čitati naglas (Scholastic, 2014). Dapače, preko 80 posto djece u dobi od 9 do 11 godina navodi kako vole i uživaju kada im roditelji čitaju kod kuće, a pri navođenju razloga za to navode kako je to njihovo posebno vrijeme s roditeljima i kako im je zabavno (Scholastic, 2016). Slično je u školskom okruženju – istraživanja pokazuju kako djeca vole da im se čita na glas (Albright i Ariail, 2005; Ariail i Albright, 2006).
Dodatno, istraživanja (a i praksa) pokazuju kako uz pravo vođenje (dobre tehnike čitanja, monitoriranje prate li učenici, postavljanje pitanja za provjeru razumijevanja) od čitanja na glas „profitiraju“ ne samo djeca predškolske dobi nego i djeca osnovnoškolske i srednjoškolske dobi (Rycik and Irvin, 2005 prema Kohart i Larwin, 2013). Te koristi povezane su s različitim područjima razvoja.
Čitanje na glas djeci do 11 godine značajan je prediktor kasnijeg redovnog samostalnog čitanja (Scholastic, 2014). Djeca uče po modelu, a ti su modeli razni – roditelji, vršnjaci, slavne osobe, ali i njihovi učitelji. U dobro razvijenom odnosu, učitelj koji čita može biti model koji će i dijete usvajati i time i samo biti motiviranije za čitanje.
Učenici koji imaju poteškoća u samostalnom čitanju mogu biti demotivirani samoinicijativno čitati. Kod mnogih učenika vještina čitanja nije usklađena s razinom razumijevanja sadržaja koji je obavezan (Kohart i Larwin, 2013), odnosno učenici bolje razumiju kada slušaju nego kada sami čitaju (Marchessault i Larwin, 2013; Trelease, 2006 prema Matthiessen, 2015) jer je tada „jedini“ zadatak učenika slušanje sadržaja koji mu se čita bez brige o samome čitanju.
Čitanje na glas djeci školske dobi osim što doprinosi razvoju razumijevanja, doprinosi i razvoju vokabulara (djeca će lakše zapamtiti novu riječ i njezino značenje ako je čuju u kontekstu; učitelj može pojasniti; učenici mogu pitati što ne razumiju), u većoj mjeri djecu izlaže različitim sadržajima (ne samo obaveznoj literaturi) i time utječe na njihovu motivaciju za daljnje čitanje (Albright, 2002). Čitanje na glas učenicima, posebice o konceptima o kojima uče mogu u većoj mjeri pobuditi interes učenika nego puko čitanje o tome u udžbenicima (Arkansas State University, 2018).
Čitanje na glas može doprinijeti djetetovom socioemocionalnom razvoju tako da može umanjiti stres, može doprinijeti samoumirivanju jer u sadržaju koji slušaju učenici mogu pronaći utjehu i prihvaćanje (Arkansas State University, 2018). Slušanje priče potiče našu maštu i „odlazak u neki drugi svijet“ što nam može omogućiti kratkotrajni odmak od stvarnoga svijeta koji je nerijetko opterećen stresnim događajima. Ako se pažljivo odabere sadržaj koji se učenicima čita, taj sadržaj može lakše potaknuti razgovor i o „osjetljivim“ temama kod tinejdžera, ali i o različitostima i inkluziji.
Pripremila:
Tena Erceg, mag. psih.
