Literarna škatulica

Dan svetog Mene

Napokon je došao Dan sv. Mene, 
vrijeme je da se na dug put krene.
Trebam popis dobre djece provjeriti,
jedino ću tako znati koga darivati.

Moj kolega Krampus putu se veseli,
ne postoji dijete koje ga vidjet' želi.
Svi se trude biti dobri godine cijele,
šibu u čizmi svojoj zadnju vidjet' žele.

Pripremih vreću punu slatkiša,
nadam se da ju neće smočit' kiša.
Djeco, čizmice na prozore stavite,
Čim ustanete da se ugodno iznenadite!

Nina Matuško, 5. r.

Škerci jednog mangupa

Bio jedan mangup, 
što je činio noge škerce.
Gađo kamenom kućerice,
babi čupo liste glavice
za objedom lomio pjate,
svaki žmuo iz ruke mu pado
malo ko da s njime nije strado.
U školi se svima keči,
nekad reče proste riječi.
Nos gura đe mu nije mjesto,
umije se i potuć dosta često.
Ali na kraju, nije tako glup,
on je samo jedan mangup.

Miho Raše, 6. r.

Moja baba meštrinja

Moja je baba
bila meštrinja. 
Učila je malu 
đecu abak.
Vazda je nogo
perikulala,
oće li im dat
četiri ili pet.
Đedo bi joj govorio:
"Daj đeci pet,
nek idu skakat
po docima,
a mi odosmo
u Nine njiove na kavu."
Dobro je đedo govorio,
đeca su naučila
i abak i čitat.
Ma, i ono važnije
na gumnu balat! 

 Iva Dukić, 6. r.

Sveti Nikola

Kad sam monto pre kuću
o punjestri vise čizme dvije,
u kamari se djeca kikoću,
jedan čeka, a drugi se krije.

Ček'o sam i ozebo
da im tisnem štogoć slatkog,
onda zalampalo nebo
veo: „Odo da ne trefim koga!“

Potje se vratio,
vidim đe đeca spu,
brže ućeraj ono grizina 
da se ne probudu!

A izjutra, nijesu se ni umili,
odma na punjestru došli,
ni kap mjeka ne popili,
nego veselo na slatko pošli!

Franka Bete, 5. r. 

Čitajmo da ne ostanemo bez riječi

	Mogu li se ljudi snalaziti u današnjem svijetu bez čitanja? Tehnologija je sve razvijenija i sve nam je lakše živjeti i raditi, ali mislim da je čitanje još uvijek obavezno i da ljudi ne mogu bez njega.
Ako ljudi u prvom razredu osnovne škole ne nauče čitati, ne mogu dalje. Bez čitanja ne možeš voziti automobil, pronaći posao, završiti školu, ma ne možeš apsolutno ništa.

	Odlučeno je da ova godina, 2021., bude posvećena čitanju kako bi se ljude potaknulo na čitanje. Čitanje nije samo gledanje u slova, to je otvaranje novih svjetova, maštanje, zamišljanje, motivacija, pronalaženje samoga sebe, učenje nečeg novog, bogaćenje našeg rječnika. Čitanjem sam sebe pronađeš, saznaš što želiš biti i što želiš raditi. Čitanje nas potiče na rad. U današnjem svijetu gotovo smo ovisni o tehnologiji i ona nam postaje nešto bez čega ne možemo. No, ako ne znaš čitati, tehnologijom se ne možeš koristiti. Čitanje je osnova ili majka svega. Sve potječe od čitanja.

	Pronašla sam odgovor na pitanje: „Mogu li se ljudi snalaziti bez čitanja?“. Odrastao čovjek koji ne zna čitati može sam sebe nazvati neobrazovanim čovjekom. Nadam se da je moj odgovor jasan.

Nina Arbulić, 7. r.

Životinjski zemljopis Dalmacije

Sastale se jednog dana
životinje sa Jadrana.

Galebovi s Rata
doletjeli iz Cavtata.

K njima stiže golubova klika
sa hridina Dubrovnika.

Došla je i kamenica s trona
iz blizine Stona.

Dva dijetlića iz Orebića
i tri mule iz Korčule.

I mungosi s Mljeta
doplivali ovog ljeta.

A onda je jednog trena
stigla čaplja iz Opuzena.

Plava tuna pobjegla sa koča
doplivala čak iz Ploča.

Četiri mala ptića
doletjela iz Metkovića.

Tri periske iz Makarske,
a polako korača 
i kornjača s Brača.

Dva poskoka malo bolja
iz Imotskog polja.

I tri slijepa miša
iz Omiša.

Jedna divlja svinja
iz okolice Sinja.

K njima došla hobotnica stara
sa otoka Hvara.

Doplivala i dva mlada kita
iz najvećeg grada Splita.

Dva dobra dupina iz Solina.
Sedam pčela iz Kaštela.
Tri leptira iz Trogira.

I tri snažna bika 
iz okolice Šibenika.

Bijela riba s ušća Jadra
doplivala čak do Zadra.

Vijećali su kao ljudi
svi  su bili  raznih ćudi.

To je ovdje glavna zbilja
more, jug i Dalmacija.

			4. r. PŠ Močići

Odrastanje

Gdje je nestao dječak?
Znate li ga?

Do jučer je išao u vrtić
doma gledao crtić
učio crtati kvadratić
slomio tatin satić

Izgubio prvi zubić
učio puhati balončić
dijelio s prijateljem bonbončić
vozio svoj aviončić…

Vidio sam ga u školi
Znate li ga?

Sada je visok
Ne smije se često
lijepoga stasa
puknutog glasa

Pogled mu je prazan
Samo traži nevolju
Gdje je nestao dječak
u odraslom oklopu? 

Roko Miljan Popović, 8. r.




Zimska bajka

Dođe i taj dan.
Zima uđe kroz vrata,
 maše svim ljudima.

Maše svojim vjetrima,
skače po snježnim planinama.

Bijelu sreću donese,
tugu skuplja u kišne vreće.

Kad poželi poć',
svoj kofer sprema
i u toplinu sunca se mijenja.

Lea Škegro, 5. r.

Srce

Kažu ljudi da srce najosjetljivije je
i ja iskreno s tim slažem se
kada ti netko srce svoje da samo tako
i ti ga u milijune komadića slomiš lako
to meko srce može se popraviti
ali više nikada neće moći voljeti
bit će kao ptica ranjenih krila
ona što ne može letjeti s puno stila
tako i ta osoba koja je slomljena
mislit će da više nikad neće biti voljena
srca ljudska nemojte slamati
jer posljedice ćete nezamislive ostaviti
povjerenja ta osoba više imati neće
jer ste ono najvrijednije bacili u smeće
promislite prije nego srce nečije slomite
jednom će i vama doći jedna osoba
za koju mislite da je istinski volite
i u milijun komadića vas sitnih razbiti
bez razmišljanja o posljedicama velikim
nemojte slamati srca tuđa
jer vama se može dogoditi stvar ista,
       stvar još gora, stvar još luđa.
   
Jelena Kljunak, 8.c                      

Sveti Vlaho

Sveti Vlaho je zaštitnik Grada Dubrovnika. On je rođen u Sebasti i bio je doktor. Sveti Vlaho ima kapu, žuti štap i drži Dubrovnik u ruci. Ima crvene cipele i sijedu bradu. Na šarenoj haljini ima križ. Na Festi svetog Vlaha se grličamo, idemo u lunapark, idemo u crkvu, kupujemo balone i šećernu vunu.

Nika Tonković, 2.b

Sveti Vlaho

Sveti Vlaho je zaštitnik Dubrovnika i svetac. Bio je pošten čovjek. Ima kapu na glavi, sijedu bradu i biskupski štap u ruci. Ima šarenu odjeću. Ja slavim Svetog Vlaha i svakome tko se zove Vlaho, čestitam imendan. Idem u crkvu i na Festu.

Dario Tadić, 2.b

Božja ljubav

Kad vidiš zle ljude, nemoj biti takav nego dobar.

Valjda znaš da Bog voli dobre i zle ljude. Znaj voli i tebe i mene. Kad misliš da si sam varaš sam sebe, Bog je uz tebe cijelo vrijeme. Čak te prati na putu i daje ti sreću i dobrotu.

Znaš ono kad se bojiš ili treba ti pomoć, Bog je i dalje uz tebe.

Kiara Pišonić i Kiara Džanković, 3. b

Jedan dan u mom razredu

Sigurno već svi znaju da se u školi mora biti tih, pristojan i dobar, no u našem razredu je sve, kako bih to rekla … izvrnuto – obrnuto. Kao na primjer, moj razred je najglasniji, najneuredniji i najbučniji razred u školi. Svaka učiteljica koja dođe mijenjati našu pobjegne glavom bez obzira ili završi na nekoj operaciji.

Sada bi svi sigurno rekli da nikad nebi željeli biti učenik našeg razreda, ali vjerovali ili ne, nije to tako loše. Nismo mi baš takva katastrofa, nekada znamo biti i dobri. Na primjer, kada je naša učiteljica imala koronu nije smjela dolaziti u školu. Ono što me iznenadilo je da dječaci nisu slavili što je nema već se doslovno rasplakali. Kada je napokon došao dan kada će se učiteljica vratiti, pripremili smo joj iznenađenje. Vjerujte mi – nije bilo lako! Svatko od nas je na papirić napisao neku poruku za učiteljicu, a na ploču smo velikim, tiskanim slovima napisali DOBRODOŠLI UČITELJICE! Nakon toga smo brzo zatvorili vrata, ugasili svjetlo i skrili se ispod klupa pokušavajući biti tihi, ali naravno – uvijek netko mora brbljati. Zar ne?! Učiteljica je ušla na vrata, a mi smo svi iskočili i viknuli DOBRODOŠLI!

Svi smo bili sretni i nasmijani. Pokušali smo cijeli dan biti tihi, ali nismo uspjeli. Znate vi već moj razred!

Ana Laura Miletić, 4. b

Christmas in my home

    Christmas is the most special time of the year. In my family we start to celebrate it very early in December.

    This year my mum decorated our whole house on the first Advent Sunday. I always help her with decorating of Christmas tree and with baking cookies. We have lot of different decorations on our tree. There are angels, pink fur wings, unicorns, hearts and lot of different balls but all of them are pink or silver color. Under my Christmas tree we usually make little city of Nazaret where Jesus was born. We put all small shapes of st. Mary and Joseph with Jesus, lot of animals, than three kings with presents and etc. But this year my cat made problems, because she entered in the cottage of Holy Family, so we put all Betlehem on another place in the house. Last weekend my mum started to bake little cookies. I like the smell that spreads out in Christmas time. My favourite day in this period is Christmas Eve, because I always go to my great-grandparents’ house. My great-grandparents celebrate Christmas on old way. I enjoy to listen old stories of their childhood and I always get my first Christmas present from them on Christmas Eve. When I was little child my favourite morning of the year was Christmas morning. Can you guess why? Because of all that toys under the Christmas tree. But now, my wishes are not the same as they were in the past. Now I wish lot of health to all my family, lot of joy and happiness, but most of it I want life without pandemic and illnesses.

    Christmas is giving time, so let’s give our hearts, our time and our good mood to each other. This was a short story of pink Christmas in my home.

                                                     Helena Matić 6.a

Jedan dan u mom razredu

Jednog jutra prije zimskih praznika išli smo kolendavati. Kolendavali smo ispred vrtića, ambulante, kraj Općine, na Trgu Franja Tuđmana i ispred crkve sv. Nikole. 

               Na svakom mjestu smo pjevali tri pjesme: Kolendu, Sretan Božić svakome i Zvončiće. Ispred Općine su nas počastili čokoladicama, jer im se svidjelo naše pjevanje. Ispred crkve iz zvučnika se čulo: „Please, charge me“ i svi smo prasnuli u smijeh. To je bilo baš super. Dok smo pjevali na Trgu, učiteljica nas je slikavala, ali naravno, nama muškima to nije bilo po volji pa smo okretali glavu, ali nas je učiteljica ipak natjerala na jednu zajedničku sliku. 

               Meni je ovaj dan bio baš zanimljiv i bilo mi je lijepo pjevati s ostalom djecom iz škole i jedva čekam sljedeći Božić i kolendavanje po Cavtatu. 

Marijan Rodić, 4.b 

Izlet na Brotnice

Danas sam sa svojim razredom i učiteljicom posjetila za mene novu znamenitost naših Konavala. Bili smo u Brotnicama. Tu smo vidjeli veliko kamenje oslikano raznim motivima. Učiteljica je rekla da su to stećci. Mene su oduševili i jako su mi zanimljivi jer je nečiji rad toliko dugo sačuvan. Tu se nalazi i crkvica sv. Luke. Marendali smo na starinskom gumnu gdje smo i zaplesali. To mi je bilo jako zanimljivo. Dan je bio odličan za šetnju i igru s prijateljima.

Ines Tadić, 2. a

Dvorac mojih snova

Jednog običnog, jesenskog, školskog dana, izašla sam iz autobusa i išla prema doma. Ptičice su cvrkutale u krošnjama, a žirovi mi pucketali pod nogama. Hodala sam umorna i sama, kao i svakog dana.

Kad sam se približila kući, dogodilo se nešto neobično. Podigavši glavu iz svojih misli pred vratima, zastala sam.  Prva pomisao: „Pa ovo nije moja kuća.“ Stajala sam u čudu neko vrijeme. Umjesto moje kuće preda mnom se prostirao veliki, mramorni dvorac. Za oko su mi prvo zapela ogromna dvokrilna, kraljevska vrata okićena srebrenim i kamenim ukrasima. Vrlo nesigurna, približila sam se vratima, a ona su se sama otvorila. Zbunjeno sam zastala na pragu, a onda sam, puna uzbuđenja, zakoračila u dvorac.

Već na ulazu se mogla namirisati prava jesen. S osmijehom na licu, gledala sam oko sebe i divila se. Pod je bio prekriven bijelim pločicama, a na njima se nalazio mali svijetloplavi, mekani tepih. Lepršao je na sve strane kao valovi na moru. Zidovi su bili čiste bijele boje, prepuni slika potoka, šuma i podmorja. Nježne ljubičaste zavjese prošivene zlatnim detaljima spuštale su se skroz do poda. Veliki prozor bio je širom otvoren i kroz njega je dolazila svjetlost i svježi zrak. Povjetarac mi je puhao u lice dok sam ja razgledavajući ulazila u predivni dnevni boravak. U kutovima prostorije stajale se mirisne tamnozelene biljke, dok je sredinu dnevnog boravka zauzimao veliki udobni kauč snježnobijele boje s bezbroj mekanih jastuka. Pored kauča visoka, siva lampa bacala je svjetlost na ormarić s knjigama. Knjige su imale vrlo neobične i nepoznate naslove i izgled.  Visoke, raskošne komode bile su natrpane raznim ukrasima. Boravak su krasili čak i mali drveni kipovi i kamene skulpture. Nisam mogla vjerovati što mi oči vide, osjećala sam se kao u filmu.

Spustila sam torbu, izašla na balkon i pogledala preko ograde koja je bila ukrašena sićušnim mramornim detaljima. Pogled mi je već bio poznat; bilo je to moje selo puno vrtova i zimzelenih stabala. Zrake sunca provlačile su se kroz redove vinove loze i obasjavale okolne travnate puteljke. Odjednom sam začula nečiji glas: „Budi se, vrijeme je za školu!“ U tom trenutku sam shvatila da je sve ovo bio samo jedan san, divan san.

Marija Arbulić, 6. r.

Žirafa i lavić

Bili tako žirafa i lavić prijatelji od njegova rođenja. Uvijek je on nestašno za njom trčao i hvalio se da će jednoga dana postati kraljem. Slušala ga žirafa u tom hvalisanju jednoga dana dok je žvakala svoj podnevni obrok i upitala ga: “Je li mali kraljeviću, a zašto i ja ne bi mogla biti kraljica?” Okrenu se lavić pa će podrugljivo svojoj prijateljici: “Eh, draga moja, kada si vidjela nekog kralja s tolikim vratom? Svi bi ti se rugali i nitko se tvojoj kruni ne bi mogao pokloniti jer bi bila skoro pa u oblacima.” Rastuži se žirafa i udahne duboko, pomisli da lavić možda i ima pravo. Sljedećeg jutra, lavić, kao i sva mladunčad, zaigran odluči istražiti visoko drvo da vidi kakav se pogled s vrha pruža. Popne se on tako, uz malo muke, sve do vrha. Uživao je u pogledu sve dok ga majka nije pozvala na ručak. Kad je lavić trebao sići, vidje da mu neće biti lako. Počele grane pucati, neke se njihati. Stoji tako skupljen i jadan pa krene plakati. Sjeti se svoje dugovrate prijateljice te je stade dozivati: “Dođi žirafo moja, kraljice moja, dođi, spusti me, samo ti možeš dohvatiti ove visine!” Čula ga žirafa pa dotrčala svom prijatelju, pružila dugi vrat kako bi ga spustila sa stabla. Reče tada lavić: “Oprosti što sam ti se rugao, sada shvaćam da taj tvoj dugi vrat može zaslužiti svačiji naklon.”

Helena Matić, 6. r.

Detektiv za magiju

Slučaj: Zmaj i vještica Mlatica

Jednog dana predsjednica udruge vještica dobila je pismo u kojem se vještica Mlatica žali da ju je zmaj lažno optužio da je začarala kraljevića. Čim je pročitala pismo, odmah je pozvala svog pomoćnika i nazvala privatnog detektiva za magiju.

Detektiv je odmah došao na svojoj letećoj metli i upitao o čemu je riječ. Predsjednica je objasnila da vještica Mlatica treba njihovu pomoć. Detektiv za magiju je odmah bacio njezina pomoćnika na leteću metlu i obojica su poletjela visoko u zrak. Pomoćnika je obuzeo takav strah da je vrištao cijelo vrijeme. Kad su stigli na odredište, detektiv za magiju je stavio prst na jedan mali svijetleći gumb i odjednom su se u magičnom zidu otvorila vrata prema velikoj, začaranoj Striborovoj šumi. Ušli su u šumu.

Prvo su vidjeli vile i pitali ih sumnjaju li one možda u vješticu Mlaticu. One su odgovorile: „Ne, ona je jako dobra! Stvorila nam je kuće i mjesto za igru!“ U međuvremenu je jedan veliki medvjed koračao šumom i čuo razgovor između vila i detektiva. Veliki medvjed tada progunđa i reče: „To je istina, pomogla je i meni! Nisam imao dovoljno hrane, a ona mi je prišla i podijelila med tako da ga ima dovoljno i za pčele i za mene.“ Pomoćnik je mislio da sanja pa je što je mirnije mogao, rekao: „Eto ga! Sad imamo dovoljno podataka o njoj i znamo da nije kriva.“ „Čekaj“, brzo odgovori detektiv, „trebamo ispitati još dva svjedoka.“ Tada su u tišini krenuli prema grmu malina. „Iza grma se skriva malo lane Bambi“, reče detektiv za magiju. „Ali mislio sam da je Bambi lik iz dječje knjige…“ tiho progovori pomoćnik. Detektiv ga nije čuo jer je već razgovarao s Bambijem. Pitao je Bambija: „Misliš li ti da je vještica Mlatica zla?“ Bambi odgovori: „Ne, nikako! Kad sam bio tužan jer sam izgubio mamu, ona se stvorila i ispričala mi priču o svom životu. Tad sam saznao da nisam jedini koji je izgubio člana obitelji.“ Tada pomoćnik stane ispred stabla i sav prestravljen vikne: „Netko je iza tebe, detektive!“ Detektiv se okrene i ugleda iza sebe ježa visokog čak tri metra! Bambi brzo pobjegne, a detektiv reče: „Ahaa! Dobar dan, gospodine ježu!“ Taj je jež bio nitko drugi nego lik iz bajke Ježeva kućica. Jež odgovori: „Dobar dan, gospodine! Čuo sam da se ovdje priča o mojoj prijateljici vještici. Ona mi je najdraža vještica. Kad sam se ubo na svoju vlastitu bodlju, pomogla mi je izvući bodlju iz šape i donijela mi svježe kore drveta. Tad sam se baš najeo!“ I jež nastavi svojim putem. Pomoćnik, i dalje prestravljen, reče: „Zašto je taj jež tako velik?“ „Pa ovo je čarobna šuma, sve može biti kako čarobna Majka Priroda hoće!“ odgovori detektiv.

Detektiv i pomoćnik nastave šetati po šumi, ali i dalje im nije bilo jasno zašto je zmaj lagao i tko je zapravo začarao malog kraljevića. Odjednom, dok su prolazili pokraj neke špilje, začuju kreveljenje i smijuljenje. Reče pomoćnik tiho: „Pa to je zmaj!“ Detektiv ga pozove da se ušuljaju u špilju, ali u tom trenu začuju zmaja kako govori svom prijatelju: „Baš smo dobro začarali tog kraljevića! Vještica Mlatica napokon će nestati i onda će zavladati zlo! Ja ću služiti kraljevskoj obitelji i oni će mi dobro platiti da im izliječim sina. Kad se jednom dočepam kraljevskog novca, svi će postati moji robovi!“ Zmaj i njegov prijatelj žestoko su se smijali. Sve to vrijeme detektiv je snimao razgovor. Kad je razgovor završio, snimač zvuka je, zajedno s pomoćnikom, na letećoj metli odnio kraljevskoj obitelji i vještici Mlatici. Tada je vještica Mlatica zgrabila snimku i odnijela je Majci Prirodi. Kada je Priroda sve poslušala, zmaj i njegov prijatelj su se stvorili u cvjetnom zatvoru. Zmaj je za kaznu morao pomagati vještici Mlatici s ukrasima za Valentinovo. To mu nikako nije bilo drago jer on mrzi ljubav i srca.

Detektiv i pomoćnik vratili su se gospođi predsjednici i ispričali joj što se dogodilo. Predsjednica je bila presretna što ima tako dobrog detektiva i neustrašivog pomoćnika. Vještica Mlatica je odčarala kraljevića i svi su bili sretni. Osim zmaja.

Gabriela Srgota, 5. r.

Junak Pero

Na planini Plavo Oko živio je pustolovni dječak po imenu Pero. Pero je živio sa svojim djedom u trošnoj kolibi. Pero je, kad je bio mali, izgubio mamu i tatu na strašan način.

Djed je odlučio ispričati Peru istinu o smrti njegovih roditelja. Pričao mu je kako su njegovi roditelji voljeli istraživati špilju Veliki Jezik. O toj špliji se svašta pričalo. Ljudi su pričali da bi čuli različite zvukove kad bi prolazili pokraj nje. Navodno je jedan od seljana vidio glavu velikog zmaja. No, Perovi roditelji u to nisu povjerovali. Tog jutra su krenuli u istraživanje špilje. Nakon toga, prolazile su godine i godine, a Perovi roditelji nisu izlazili iz špilje.

Djed je uvjeren da ipak postoji zmaj u toj spilji i tko jednom uđe u nju više ne može izaći. Pero je, uplakan, obećao djedu da će, kad naraste, će ući u tu špilju i ubiti zmaja. Godine su brzo proletjele, Pero postao mladić koji nikada nije zaboravio djedovu priču i dano obećanje. Pero uzme koplje i hrabro krene prema špilji. Uđe duboko unutra, a iza leđa mu se stvori ogromni zmaj, spreman da proguta Pera. No, Pero bude brži od zmaja i zabije mu koplje pravo u srce.

Pero, sav sretan, izađe iz špilje jer je uspio osvetiti smrt svojih roditelja. Bio je sretan i ponosan na sebe jer je spasio mnoge druge ljude od strašnog zmaja, ali ipak su mu zauvijek nedostajali roditelji.

Niki Čupić, 6. c

Što me živcira?

Dani mogu biti svakakvi. Dosadni, sretni, tužni, veseli…, ali sigurno niste čuli za dan živciranja. Ja ga imam više puta u tjednu. U zadnje vrijeme mi dolaze baš često. Živcira me sve i svašta!

Živcira me kada sjednem na kauč i krenem čitati i onda me baš usred čitanja prekine prekine mama i naredi mi da idem spremati sobu. Ili, kada nešto crtam i onda dođe mlađi brat i pošara mi cijeli rad. Živcira me kada se vratim iz škole i uvijek me dočeka isto pitanje: kako ti je bilo u školi?! Također mi strašno ide na živce kada padne mrak i ja zaspem, a mojoj se mlađoj sestri naravno ne spava i onda mi uđe u krevet i viče dok me ne probudi: Seka, budi se, budi seee! Ali, najviše od svega me živcira kada me mama budi za školu. Najradije bi postala medvjed i tako prespavala cijelu zimu, što je naravno nemoguće. Baš šteta!

I evo, vidjeli ste koliko me toga živcira, a sada moram završiti jer me i ovo pisanje počelo živcirati.

Ana Laura Miletić, 4. b

Arsuk i zdenac želja

Bila jednom jedna mala obitelj koja je živjela u malom selu skroz udaljeno od grada. Bilo je troje djece, kćer i dva sina. Njihovi su roditelji bili vrlo marljivi i skromni ljudi. 

       Ali je jedan od sinova, Arsuk, uvijek bio pohlepan i nije mario za obitelj. Imao je sve što mu je trebalo ali opet nije bio zadovoljan. Samo se htio odseliti u centar grada i postati slavan i bogat. I tako jednoga dana dok su drugi sin i kćer pomagali roditeljima u baštini i oko kuće, Arsuk se šetao šumom. Sav razočaran i ljut, namrgođena lica se potezao šumom i nogom nabijao kamenčić. Naišao je na zdenac i odlučio se napiti. Rukama se naslonio na zdenac i stao razmišljati. Odjednom se sjetio legende koju su pričale neke starješine iz sela. Legenda kaže da ako neku svoju želju šapneš u zdenac i baciš tri kamenčića, želja će ti se ostvariti. Arsuk je to učinio istog trena. Kad je ubacio posljednji kamenčić, voda u zdencu se uzburkala, a iz nje je iskočila žaba koja mu je rekla da će mu se želja ispuniti, ali ako se ikada vrati po još jednu želju, dogodit će se nešto loše. Za dva tjedna, Arsuk je bio veoma bogat i slavan u gradu. Imao je velike dvore i svu raskoš koju je želio. Svi u gradu su bili ljubomorni na njega. Svojoj obitelji se nije javljao, a oni su tugovali za njim. Tako su prolazili tjedni, mjeseci i godine. Kako je vrijeme prolazilo, Arsuk se sve više osjećao tužno i neispunjeno. Više ga nitko nije podržavao i nije imao nikoga bliskog uz sebe. Mišljenje mu se promijenilo i sada se htio vratiti k obitelji, pa je jednoga dana otrčao do zdenca. Zaželio je novu želju ali se voda nije niti pomakla, pa je ponovno izrekao želju. Ni drugi put se nije ništa promijenilo pa je Arsuk odlučio vratiti se kući. Ugledao je brata i sestru kako plaču i svoje roditelje na podu.       

        Kasnije se sjetio i razumio što se dogodilo ali nikome nije rekao nego se promijenio. Više nije bio sebičan, nego je pomagao bratu i sestri i nikad ih nije napuštao. Tako je njih troje živjelo zajedno do kraja života.     

Marija Arbulić, 6. a

Kronike iz Narnije: Lav , Vještica i ormar

Film “Kronike iz Narnije – Lav, Vještica i ormar” je filmsko remek djelo redatelja Andrewa Adamsona iz 2005. godine. Radnja ovog avanturistično-fantastičnog filma odvija se tijekom Drugog svjetskog rata na imanju Kirke i u nepoznatom vremenu čarobne zemlje Narnije.

Film počinje tijekom Drugog svjetskog rata kada majka šalje svoje četvero djece Petera, Susan , Edmunda i Lucy na imanje starog profesora da budu zaštićeni od rata. Djeca su se igrala skrivača i istraživala kuću kad je najmlađa Lucy, pomoću čarobnog ormara, ušla u Narniju i upoznala fauna Tumnusa. Ostali joj nisu vjerovali i mislili su da izmišlja. Sljedeći put je Edmund ušao u Narniju i upoznao zlu Bijelu Vješticu. Kada mu je Lucy rekla da ispriča ostalima o Narniji on je lagao i rekao da Lucy izmišlja. Nakon nekog vremena svi su slučanjo ušli u ormar pa kroz njega u Narniju. U Narniji su upoznali Dabra i Dabricu koji su im ispričali sve o Narniji i da oni trebaju pomoći Aslanu da porazi Bijelu Vješticu. Dok su im pričali, Edmund je pobjegao i rekao Bijeloj Vještici da se skrivaju kod dabrova. Kada su saznali da ih je Edmund izdao počeli su bježati kroz Narniju u kojoj je vladala vječna zima, bez Božića, zbog vještičine čarolije. Dok u bježali snijeg se polako počeo topiti, a Djed Mraz im je donio poklone s kojima će pobijediti Bijelu Vješticu jer je vještičina čarolija slabila zbog povratka pravog kralja Narnije lava Aslana koji se vratio nakon dugo vremena. Djeca upoznaju Aslana i zamole ga da im pomogne vratiti brata. Aslan se dogovorio sa Bijelom Vješticom da ona

poštedi Edmundov život i uzme njegov. Vještica je ubila Aslana na Kamenom stolu, a tame su svjedočile Susan i Lucy. One su zaspale, a Aslan je ujutro oživio zbog dublje čarolije od osvita vremena. Tada je Vješticu već napala vojska kojom je upravljao najstariji brat Peter. Aslan, čim je oživio trčao je do Vještičinog dvorca da oživi sve koje je Vještica pretvorila u kamen da mu pomognu poraziti je. Aslan je stigao sa vojskom i porazio Bijelu Vješticu Jadis. Nakon toga Peter, Susan, Edmund i Lucy postaju vječni kraljevi i kraljice Narnije. Tamo su ostarili. Jednog dana tijekom lova u šumi, vratili su se kroz ormar u profesorovu kuću, u njihova dječja tijela u isti trenutak kada su i otišli.

Mislim da je film odličan i svima preporučujem da ga pogledaju čita li knijgu ili ne. Sadržaj je vrlo zanimljiv temeljen na knjizi C. S. Lewisa. Radnja se brzo razvija i nema puno sporednih radnji pa se bez poteškoća može razumjeti sadržaj film. Moja najdraža scena je početak bitke ,a dojmila mi se krunidba. Bitka je inspirirana slikama Olivera Henrya V. Glumačku ekipu su predvodili William Moseley , Skandar Keynes , Georgie Henley i Anna Popplewall kao obitelj Pevensie , a najpoznatiji glumac je bio Liam Neeson kao Aslan, Najdojmljiviju ulogu odigrala je, Georgie Henley kao Lucy Pevensie.

Jedna od razlika filma i knjige je Aslanovo oživljavanje drugog lava koji je bio skamenjen u knjizi , a tom događaju u filmu nema spomena. U filmu su tijekom bitke ptice bacale kamenja na Vješčinu vojsku , a vatreni „phoenix“ je napravio vatrenu granicu da uspori vojsku. Vještica je nastavila napad i izgasila vatru. Ovi događaji se nisu spominjali u knjizi. Film je ima iznimno dobre efekte koji su činili film zanimljivijim i stvarnijim. Cijeli film je odlično osmišljen s neupitno dobrom glumačkom i redateljskom ekipom. Moje mišljenje je da je ovo jedan od najboljih Disneyevih filmova i svima preporučujem da ga pogledaju.

Mauro Butigan, 6. a

Mama – biće najmilije

Jako volim svoju mamu. Odlično se slažemo.

Ima oči poput mora i plavu kosu. Na njezinom licu se vidi da me voli. Vrlo je sretna što ima mene i Cvijetu. Voli nas najviše na svijetu. Uvijek govori da njoj nešto ne valja, ali ja mislim da je lijepa. Pomaže mi s prirodom i matematikom. Ima puno strpljenja.

Ja svoju mamu volim najviše na svijetu.

Mihaela Kolić, 4. a