I dok su u ostatku Hrvatske najpopularniji sportovi nogomet, rukomet ili košarka, u Dubrovniku, Cavtatu i Konavlima najpopularniji sport je već godinama vaterpolo. Možda je baš to razlog što su mnogi od najboljih igrača vaterpolskog kluba Jug kao i reprezentacije potekli baš odavde. Među najvažnije i najpopularnije igrače vaterpola ubraja se svakako i Luko Vezilić, bivši vaterpolski vratar, igrač Juga, reprezentativac i – naš nono.
Nono, koliko si imao godina kad si počeo plivati?
Plivati sam počeo s pet godina.
Tko te naučio plivati? Gdje si proplivao? Sjećaš li se toga?
Moja mama Pina me naučila plivati, a proplivao sam na plaži Ključice, u Cavtatu.
Kad si se upoznao s vaterpolom, sjećaš li se toga? Kakva je bila prva lopta?
S vaterpolom sam se upoznao kad sam imao deset godina. Na dnu moje ulice, Preradovićeve, bilo je igralište s jednim golom gdje smo igrali. To su bili moji početci. Lopta je bila kožna, a prije igre mazala se s masti. Bila je jako teška i kad bi te pogodila u glavu dobro bi ti zazujalo u glavi.
Kakva su bila tvoja ljeta? Koliko si vremena provodio na kupanju?
Moja ljeta u Cavtatu bila su prelijepa. Kao i sva djeca jedva sam čekao ljetne praznike. Po cijele dane sam se kupao i igrao vaterpolo. Volio sam i roniti. Sjećam se da sam imao gumenu praćku kojom sam hvatao ribe.
Za koga si sve igrao? Koliko si utakmica odigrao za reprezentaciju?
Na početku sam igrao vaterpolo za Cavtat. Počeo sam igrati za VK Jug 1968. godine. Za Jug sam igrao sve do kraja 1980. kada sam u Zagrebu doživio grubu povredu oka nakon koje nisam više mogao igrati. Na žalost, to je bila moja zadnja odigrana utakmica. Za VK Jug odigrao sam više od 500 utakmica, a za reprezentaciju 210 utakmica.
Koja ti je pobjeda najdraža? Koliko su ti priznanja i nagrade koje si dobio bili važni tijekom i nakon karijere?
Najdraža pobjeda bila mi je 1980. godine kada smo u odlučujućom utakmici pobijedili Partizana u Beogradu i nakon 20 godina u Dubrovnik donijeli naslov prvaka bivše države. Dobio sam mnoga priznanja i nagrade. S reprezentacijom sam osvojio srebro na Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi, broncu na Svjetskom prvenstvu 1978. u Berlinu, srebro na Europskom prvenstvu 1977. u švedskom Jonkopingu, broncu 1974. godine u Beču, zlato na Mediteranskim igrama 1979. godine u Splitu. Tri puta sam bio proglašen najboljim sportašem grada Dubrovnika, a dva puta najboljim vratarem svijeta. Sva ta priznanja i nagrade su važne tijekom karijere jer su dobar motiv i poticaj za daljnji trud, rad i napredak, a nakon karijere ostaju lijepe uspomene kojih se rado sjećam.
Možeš li još jednom opisati anegdotu s rečenicom “Ne iskači toliko visoko, zabit će ti gol kroz noge”?
U vatrpolo sam uveo košarkaški element “banana”. Protivnik bi došao do mene, želio me prebaciti, a ja bi izletio iz vode i s dvije ruke skinuo loptu. Tada je izbornik reprezentacije, Miro Ćirković, rekao tu rečenicu koja mi je obilježila karijeru.
Kakav je današnji vaterpolo u odnosu na tvoje vrijeme?
Današnji vaterpolo je mnogo brži, više se pliva.
Bio si u Moskvi na Olimpijskim igrama, kako je to izgledalo?
Sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Moskvi bio je vrhunac moje sportske karijere. Nezaboravan događaj koji se teško može opisati riječima, treba ga doživjeti.
Koji sport danas pratiš?
Danas sport pratim putem televizije, a najdraži su mi nogomet i naravno vaterpolo.
Što bi poručio današnjim dječacima vezano za sport i treniranje?
Današnjim dječacima poručujem da je sport zdrav za psihički i fizički razvoj. Za dobre sportske rezultate potrebno je dosta rada i odricanja stoga budite uporni, redovito trenirajte, vjerujte u sebe i ne odustajte.
Priredili: Luko i Petar Vezilić, unuci
