U cilju sagledavanja stvarnosti vršnjačkog ruganja unutar naše školske zajednice, proveli smo anketu među učenicima kako bismo dobili sliku o njihovom razumijevanju ove ozbiljne teme. Rezultati ankete pružaju uvid u različite aspekte vršnjačkog ponašanja i postavljaju pitanje o tome kako možemo zajedno raditi na stvaranju sigurnijeg školskog okruženja.
Anketa je obuhvatila učenike petih, šestih sedmih i osmih razreda, postavljajući pitanja o njihovim iskustvima s vršnjačkim ruganjem, svjesnosti o posljedicama takvog ponašanja, kao i prijedlozima za poboljšanje situacije. Evo nekoliko ključnih rezultata ankete:
Više od polovice ispitanih ne smatra ruganje nečim ozbiljnim dok tek 15 posto učenika priznaje kako je za njih cilj ruganja želja da posrame odnosno povrijede osobu kojoj se obraćaju.
Žrtva ruganja bilo je čak 70 posto ispitanih, a kao razlog izrugivanja najčešće navode fizički izgled, odijevanje, materijalni status te ocjene.
Većina anketiranih protiv izrugivanja se „bori” ignoriranjem, a tek manji broj tvrdi kako je na ruganje reagirao svađanjem, plakanjem odnosno fizičkim napadom na osobu koja im se rugala. Nešto više od 16 posto učenika tvrdi kako izrugivanje prijavilo odgovornim osobama (roditeljima, djelatnicima škole isl.)
Na pitanje „Jesi li se ikada nekome rugao/la i zašto?” potvrdno odgovara gotovo 70 posto ispitanih navodeći kao najčešće razloge šalu, osvetu, ljubomoru te želju za pažnjom i popularnošću. Manji dio učenika, njih 31 posto, tvrdi da se nikada nisu rugali svojim vršnjacima.
Možda i najzanimljiviji dio ankete odnosi se na mišljenje učenika o razlozima zbog kojih se netko izruguje. Najviše ispitanih kao glavni razlog izrugivanja vidi prikrivanje vlastitih mana te potrebu za moći nad slabijim od sebe. Nepromišljenost i dosada također su, prema mišljenju anketiranih, česti razlozi za izrugivanje dok nešto manji broj njih smatra da je izrugivanje rezultat zavisti zbog nečijeg postignuća.
Većina učenika, njih oko 60 posto, upoznata je s posljedicama izrugivanja, a kao neke od posljedica navode usamljenost, depresiju, sram, gubitak samopouzdanja, izoliranost te nesigurnost.
Ovi rezultati ukazuju na to da je borba protiv vršnjačkog ruganja kompleksna, ali ključna za stvaranje školskog okruženja u kojemu svaki učenik može osjećati sigurnost i podršku. Sada, zajedno s učiteljima, roditeljima i stručnom službom, možemo razviti strategije koje će nas dovesti korak bliže zajednici bez vršnjačkog nasilja.
Priredile: Ana Bako i Lea Carević, 7. a
