Kako i kada si osjetila ljubav prema pozivu učiteljice?
Još u nižim razredima osnovne škole maštala sam da ću biti učiteljica. Često sam se kod kuće igrala škole sa sestrom gdje bih ja glumila učiteljicu. Kasnije sam pomagala prijateljima iz razreda u učenju. To me činilo sretnom. Krajem osnovne škole već sam odlučila gdje ću i što studirati. Nikad se nisam predomišljala.
Kakva je bila tvoja prva učiteljica?
Prva učiteljica mi je bila gđa. Mila Boroje. Sjećam se da je bila tiha i blaga. Nikad se nije derala, a bilo nas je 30 u razredu. Voljela sam kad nam je čitala. U drugom razredu sam dobila drugu učiteljicu, gđu. Lucu Čučić. Ona je bila mlađa, glasnija, uvijek dobre volje. Željela sam biti kao ona kad postanem učiteljica. Kad sam, napokon, ušla u zbornicu kao njihova kolegica, osjetila sam veliko poštovanje. One su za mene i danas ,,moje učiteljice”.
Kako bi sebe opisala kao učiteljicu?
Ovo je teško pitanje. Ono kako se ja vidim možda nije kako me i moji učenici, roditelji ili kolege vide. Mislim da sam kreativna, osjećajna i blaga. Trudim se biti pravedna. Radim s puno ljubavi. Radila sam u dosta škola po zamjenama prije nego sam došla u OŠ Cavtat. U nekima sam se zadržala duže, u nekima kraće. Djeca su svugdje slična, žele biti prihvaćena. Kad vidim da mi se bivši učenici javljaju s veseljem i da me nisu zaboravili, mislim da su tu ljubav i osjetili.
Što si naučila kroz učenje i studiranje, a što radeći s djecom?
Kao što sam već rekla, od malena sam maštala da ću biti učiteljica. Još i prije studiranja sam zamislila kako bi to trebalo izgledati. Ući ću u razred, djeca će biti mirna i vesela, svi će sve znati i bit će nam lijepo. Tijekom studiranja sam uvidjela da je opis posla učiteljice puno veći od onog koji sam zamislila, ali to me nije zabrinulo. Naučila sam kroz studij kako napraviti pripremu za sat i kako sastaviti plan i program, kako trebaju izgledati testovi, ispitivanja… Imali smo i praksu i ogledne sate. Sve se tad još činilo lako.
Nikad neću zaboraviti kad sam prvi put dobila posao i morala sama ući u razred. Bila je to zamjena na mjesec dana u 2. razredu. Mislila sam da će mi srce eksplodirati. Nitko te ne može pripremiti na 20-ak znatiželjne djece koja prate svaki tvoj pokret. Kad sam krenula raditi naučila sam da je najvažnije pridobiti djecu i privući njihovu pažnju. Shvatila sam da moja priprema nije dovoljna. Nisu sva djeca ista, ne uče istom brzinom, nemaju istu motivaciju ni želju. Učila sam kako se prilagoditi svakom razredu, prići svakom djetetu prema njegovim potrebama, tražila načine kako učiniti sate drugačijima.
Poznato nam je da imate završenu edukaciju za montessori pedagogiju. Možete li nam nešto više reći o samoj montessori edukaciji? Kako ste došli na ideju to upisati?
Montessori metoda rada nastala je prema prvoj talijanskoj liječnici Mariji Montessori. Marija je uz medicinu završila i pedagogiju i filozofiju. Promatrajući djecu razvila je jedinstven pristup učenju. Naglasak nije stavljen samo na poučavanje, nego na stvaranje poticajne okoline koja razvija dječju radoznalost i omogućava im spontano učenje kroz igru. Marija Montessori je vjerovala da djeca uče gledanjem, oponašanjem i opipom. Zato se jako puno radi posebno izrađenim didaktičkim materijalima.
Za Montessori metodu rada čula sam za vrijeme studija. Tada smo je spominjali uz ostale metode, iako nismo učili raditi prema njoj. Negdje u vrijeme kad sam dobila svoje dijete naišla sam na stranice Montessori škole u Zagrebu. Počela sam malo više čitati i gledati kako oni rade. Njihovi materijali su mi bili zanimljivi i htjela sam sa svojim djetetom, a kasnije i sa školskom djecom, raditi na sličan način. Uz podršku obitelji, i s prijateljicom, također učiteljicom, upisala sam edukaciju na Institutu za montessori pedagogiju pri Osnovnoj Montessori školi “Barunice Dedee Vranyczany” u Zagrebu u trajanju od 2 godine.
Kako izgleda sama edukacija?
Edukacija obuhvaća 242 sata praktičnih vježbi i predavanja iz područja teorije, dječje kuće, jezika, matematike, geometrije i kozmičkog odgoja, 40 sati hospitacija u montessori vrtićima i školama u Grazu i Zagrebu te dodatnih sati vježbi i pripremama za ispit. Svaki mjesec jedan vikend odlazila sam u Zagreb gdje smo imali predavanja subotom, a vježbe nedjeljom. Na kraju prvog dijela edukacije sam morala odraditi hospitacije u Grazu te sam uz podršku ravnateljice i tadašnje kolegice uspjela otići. Na žalost, na kraju drugog dijela edukacije je stigla korona pa su završne vježbe i polaganje ispita s materijalima odgođeni. Nadam se da ću sljedeće jeseni i to odraditi. Od starijih kolegica sam saznala da su i one pohađale montessori radionice koje su se nekad organizirale i u Dubrovniku.
Kako izgleda nastava djece kojima se predaje po montessori metodi?
Prema ovoj metodi rada, učenici su u malim razredima (do 17 učenika) s dvije učiteljice. Na početku tjedna svaki učenik dobije svoj plan rada, tablicu s predmetima u kojoj je sve ono što bi on trebao taj tjedan usvojiti ili uvježbati. On sam prati svoj napredak, može uvježbavati sadržaje redom kojim želi. Svi su materijali za rad stalno dostupni svim učenicima, nalaze se na niskim otvorenim policama. Učenici ih sami uzimaju i pospremaju. Svaki dan se počinje zajedničkim krugom u 8:00 h, čitanje priče ili neka vježbica koncentracije i motorike. Zanimljivo je da se s novim sadržajima učenike upoznaje ”jedan na jedan”, kako bi učenik imao potpunu pažnju učitelja i mogao ponavljati vježbu koliko mu je potrebno. Učenici često rade sjedeći na podu ili loptama za pilates. Dan završava u 14:30 h krugom u kojem učenici izražavaju svoje doživljaje toga dana, upoznaju ostale s onim što su toga dana postigli ili što im je bilo teško i pohvaljuju ili ohrabruju jedni druge.
Radite li sa svojim učenicima po montessori metodi?
Nešto od svega pokušavam unijeti u svoj rad sa svojim učenicima. Iako montessori materijali nisu dostupni, dosta toga se može izraditi ili kupiti zamjenski materijal. U školi u Cavtatu sam puno teže uspijevala uvesti montessori u razred. Razlog tome je više djece u razredu, ograničenost vremena zvonom i prijevozom, učionicu dijelimo sa višim razredima… U malim, područnim školama, to je puno lakše. Slobodniji smo, manje je učenika pa se može pristupiti individualnije svakom učeniku. Učenici dobro reagiraju na nove aktivnosti, vole kada radimo vani ili npr. na dekici. Znatiželjni su kad učiteljica donese ,,novu igru”, vole kratke aktivnosti za početak dana ili odmor. Sve to zahtjeva puno pripreme, ali se isplati. Jednom mi je jedan tata rekao: ,,Ovo je kao da nam dijete ima privatnog učitelja.”
Vi i još nekoliko učiteljica prijavile ste se na eTwinning platformu. Možete li nam reći što je to i što to znači za našu školu?
Prije par godina prijavila sam se na eTwinning platformu koja je namijenjena međunarodnoj suradnji i usavršavanju nastavnog i nenastavnog osoblja od predškolskog obrazovanja do srednje škole. Prvi projekt u kojem sam aktivno sudjelovala i koji mi je posebno drag jest ,,Na putu dobrote”. Ove godine sam sudjelovala četvrti put. Zanimljivo je da sam od te 4 godine projekt radila s tri različita razredna odjela. U projektu su također sudjelovale i učiteljice koje su tada radile sa mnom (Katica Lučić, Ana Drašković, Mia Zorić), a još neke su se također uključile. Djeca jako vole ovaj projekt, kroz njega uče biti aktivniji u zajednici, shvaćaju da dobrota počinje od nas i uočavaju da naša mala zrnca dobrote nekome puno znače i rađaju nova dobra djela.
Koji su projekti u pitanju?
Ove godine s kolegicom Mijom prijavila sam projekte: Na putu dobrote, Dani jabuka – dani zdrave hrane, U svijetu likovnih umjetnika, Moja kreativna i zabavna učionica, 100. dan u školi. Posebno sam ponosna na naše učenike i odrađen projekt Dani jabuka – dani zdrave hrane. Bio je to tjedan pun različitih aktivnosti, novih znanja, kuhanja, pečenja i zabave. Prilikom evaluacije djeca su ga nazvala najboljim tjednom u školi ikad.
Provođenje projekata nije lako. Treba osmisliti aktivnosti, pripremiti materijale, uklopiti ga u kurikulum. Uz to, ako želite potvrdu eTwinninga, treba na platformi voditi evidenciju svega odrađenog, projekt mora biti predstavljen ili objavljen javno. Ipak, mene projekti vesele, a vesele i učenike. Kroz projektne aktivnosti svi se učenici osjećaju uključeno i uspješno, a to je najbolja motivacija za rad. Znanje i vještine koje učenici steknu kroz odrađene projekte koriste redovito na nastavi i u svakodnevnom životu.
Želite li što poručiti našim čitateljima?
Živimo u neizvjesnim vremenima. Puno je loših vijesti oko nas. Trebamo se svi skupa, učitelji i roditelji, truditi da škola djeci bude sigurno mjesto. Mjesto na koje odlaze bez ”grča”, gdje će nešto naučiti, ali i pronaći podršku i utjehu. Sad sam već i sama roditelj školskog djeteta. Želim da u školu uvijek ide s osmijehom i ushićenjem kao i prvih dana. Znam da to jednako ovisi o nama, roditeljima kao i njezinoj učiteljici. Tako želim da i moji učenici dolaze meni u razred. Odgajajmo male ljude da budu pošteni, vrijedni i empatični.
Anja Klečak, 8. c
