Školska godina 2021./2022. proglašena je godinom čitanja pa smo i mi brojne projekte i aktivnosti posvetili upravo čitanju. Upitali smo profesoricu Mirnu Gjuraš Car što njoj u životu predstavljaju knjiga i čitanje, što misli o djeci i njihovim navikama učenja i čitanja kao i mnoge druge stvari. Pogledajmo što je odgovorila.
Zbog čega ste se odlučili za studij hrvatskog jezika i jeste li oduvijek htjeli postati učiteljica, odnosno knjižničarka?
S obzirom na to da me vrlo jednostavno zaintrigirati nečim novim, u životu sam željela biti svašta: od knjižničarke do fizičarke, od vojne pilotkinje do violinistice, od psihijatrice do veleposlanice. Zapravo nikad nisam previše razmišljala o tome, samo sam se trudila dati sve od sebe i širiti krug interesa kako bih uvijek mogla raditi ono što me u tom trenu veseli. Kad danas razmislim o svom putu, sasvim je logično da sam nakraju postala učiteljica. Dugo se krčkala ta želja da i ja nekomu prenesem znanje, mudrost i ljubav, baš kao što su ih i meni drugi prenijeli. Zapravo sam oduvijek voljela objašnjavati nešto (rekli bi neki „praviti se pametna“), a s vremenom se pokazalo i da su jezici i književnost moje najdugovječnije ljubavi.
Slažete li se da djeca danas manje čitaju i koji su po vama razlozi za to?
Mislim da djeca ne čitaju nužno manje, ali čitaju površnije. Jako im je teško održati koncentraciju i u potpunosti uroniti u književno djelo. Ne možemo ih ni kriviti. Živimo u vremenu raspršenosti pažnje. Velike se kompanije bogate našom generalnom površnošću i distrakcijom: tko vas privuče, taj vas posjeduje. Proces dubokog čitanja nije jednostavan. Pogotovo u današnje vrijeme u kojem se najviše cijene brzina i višezadaćnost (multitasking). Ali je zato važniji nego ikad. Djeca koja osjete mir i čistoću uma u dodiru s knjigom, uvijek joj se rado vraćaju. Naša je uloga da ih uvedemo u svijet bez buke, drame i neprestanih zahtjeva kakvi moraju biti. Neki će se poželjeti vraćati često, neki rjeđe, a neki možda tek kad odrastu. Ali važno je da znaju da postoji svijet u kojem vrijeme stoji, a ljudi rastu.
Kako kod osnovnoškolaca probuditi ljubav prema čitanju?
I ja još uvijek tražim recept! 😊 Mislim da je izvrstan projekt Čitam ti koji je pokrenula naša knjižničarka Ivana. Većina djece uživa u slušanju priča. Iako se radi o kognitivno jednostavnijem procesu od čitanja, slušanje je odličan prvi korak u stvaranju novih čitatelja. Djeca sa siromašnijim rječnikom nailaze na poteškoće u čitanju jer ne razumiju značenje teksta. Bogaćenjem rječnika otvara se mogućnost lakšeg prelaska na sljedeću razinu. Naravno, važno je odabirati tekstove koji su djeci relevantni i zanimljivi. Kad jednom osjete uzbuđenje tijekom čitanja, lakše ih je motivirati i za čitanje zahtjevnijih tekstova.
Što mislite o lektirama danas? Koliko se knjige koje se danas čitaju razlikuju u odnosu na vrijeme kad ste vi išli u školu?
Moram priznati da se baš i ne sjećam lektira svoga vremena. Njih sam čitala iz obaveze. Ali se zato živo sjećam brojnih predivnih trenutaka u knjižnici kad sam sama birala svoju sljedeću pustolovinu. Kako sam išla u glazbenu školu u Gradu, redovito sam svraćala u gradsku knjižnicu. To je bilo samo moje vrijeme. I tko kaže da se knjiga ne bira po koricama, laže. Najviše sam uživala u tim trenutcima razgledavanja omota i listanja stranica. I mirisu knjiga. To mi je i danas slaba točka… 😊 Trenutni je lektirni popis iznimno širok i mislim da svaki nastavnik može sastaviti listu koja će odgovarati njegovim učenicima. Jedini je problem dostupnost knjiga, ali nadajmo se da će se i tome izazovu u dogledno vrijeme doskočiti.
Je li se pojavom društvenih mreža promijenio način komunikacije među djecom? Koliko „virtualni život“ uopće utječe na svakodnevni govor?
Društvene mreže utjecale su na društvo općenito, pa kako onda ne bi i na djecu? Primjećujem da su djeca silno vezana za svoje mobilne uređaje. Neki učenici čak ne žele maknuti ruku s mobitela tijekom nastave. Ne gledaju ga, ali važno im je da znaju da je tu, pod rukom. Puno je manje izravne interakcije, obično pod odmorom gledaju neki video ili igraju igricu. Jedan je od problema i često neprikladan sadržaj koji im se plasira kroz reklame. Bombardira ih se lažnim vijestima, klikolovkama i prikrivenim oglašavanjem, a još uvijek nisu dovoljno zreli za razlučivanje kvalitetne i istinite informacije od one reklamne ili, još gore, propagandne. S tim se problemom suočavamo kao društvo u cjelini, ali djeca još uvijek nemaju razrađene filtere pa kroz njih prolazi svaka, i najbanalnija, informacija. Rekla bih da su društvene mreže uvelike utjecale na dječji govor, poglavito u području leksika. Pokazalo se da je strah od televizije bio potpuno neopravdan u usporedbi s ovim s čime se danas nosimo. Djeca su iz televizijskog programa ipak učila: slušala su starije, obogaćivala rječnik, bila su okružena standardnim jezikom i koliko-toliko kvalitetnom retorikom. Danas slušaju gotovo isključivo svoje vršnjake – mlade influencere. Koliko iz njihova govora mogu naučiti, jasno je već pri prvom pogledu na neki od YouTube ili TikTok kanala.
Čuli smo da se bavite i brojnim aktivnostima poput plesa, glazbe i učenja jezika. Biste li i učenicima preporučili izvannastavne aktivnosti i kako pronaći vremena za školu i vlastite interese?
Mislim da bi svatko trebao pokušati pronaći neki dodatan izvor veselja i inspiracije. Ponekad može biti zaista teško, ali svako se ulaganje u sebe isplati, to je jedino ulaganje koje vam nitko ne može oduzeti. Ne mogu reći da nisam željela odustati od glazbene škole. Jesam, barem tisuću puta. Dok su se drugi zabavljali, ja sam u svojoj sobi po stoti put mrcvarila Bachove koncerte. Jesam li nešto propustila? Nisam. Je li mi danas žao? Ni sekunde. Svaka vještina, pa tako i čitanje, zahtijeva trud, vrijeme i posvećenost, ali jednom svladana, donosi nemjerljiv užitak. Naš je mozak fascinantan, što mu više dajemo, više može primiti. Osim toga, kada otkrijemo da smo u nečemu dobri, ili čak izvrsni, dobijemo nevjerojatan nalet samopouzdanja i motivacije i samo želimo ići naprijed. S novim samopouzdanjem lako ćemo otkriti i neke nove stvari koje nas zanimaju, okušati se u nečemu za što smo ranije mislili da je van naše lige. Svijet je prepun ljepote i zabave, samo valja maknuti pogled s ekrana.
Postoje li neki književni naslovi koje biste preporučili učenicima za slobodno vrijeme?
Preporučila bih im da čitaju sve što im dođe pod ruku, ali da ne daju knjizi previše vremena ako ih ne obuzme na prvu, već da prijeđu na sljedeću. Ja sam dugo osjećala obavezu da pročitam do kraja svaku započetu knjigu. Tek sam nedavno shvatila da na taj način propuštam more divnih knjiga koje sam za to vrijeme mogla pročitati. Ako vam u određenom trenutku ne odgovara knjiga, ne znači da je ona loša ili da ste vi neadekvatan čitatelj. Za ljubav je potrebno dvoje, ali to se dvoje mora naći u pravo vrijeme na pravom mjestu. Jako je puno usamljenih ljudi, ljudi koji misle da nitko nikada nije imao isti problem kao oni. Mnogi ljudi čak osjećaju sram zbog onoga što misle ili osjećaju. A ne znaju da je negdje, nekad barem jedna osoba živjela isto što i oni. I da je o tom iskustvu napisala knjigu. Riječi liječe. Kad nam je i tišina preteška i ne pronalazimo riječi da izrazimo sebe, najljepše se utopiti u drugome. Kako je divno spoznati da nisi sam. Čitanje je jedinstveno putovanje, dok otkrivamo drugog, pronalazimo sebe. Pokušajte! 😉
