Cavtaćanin Ivica Puljić, novinar i dugogodišnji radijski voditelj, prošlog je tjedna bio član povjerenstva Lidrana u našoj školi. Nekada učenik ove škole, a četrdeset godina kasnije u istim klupama prisjeća se kako je to nekada bilo…
Da, vaša škola je i moja osnovna škola. Istina je da smo prvi razred išli u staru školu u povjesnoj jezgri Cavtata, a u ovu, tada novu, školu došli smo kao drugaši. Bila je predivna i za nas ogromna. Nosili smo kute, ali i papuče po školi da ne bismo obućom uništili školu, a na tjelesni smo išli u baletnim papučicama. I djevojčice i dječaci. Ta ogromna sportska dvorana sa svim spravama, fonolaboratorij za učenje jezika, kabinet za tehnički odgoj s biciklama i mopedima…
Sjećate li se prve učiteljice?
Moja prva učiteljica je bila Maja Dukić, a kad je u trećem razredu naša učiteljica pošla na porodiljski imali smo više zamjena pa nam je tako jedno vrijeme predavala Jelena Dubreta, čak je bio i učitelj Habul Ramiz. Bilo ih je još, ali neće mi zamjeriti što se ne mogu svih sjetiti jer je ipak prošlo puno vremena.
Kakav ste bili učenik, jeste voljeli školu?
Bio sam odličan učenik i volio sam školu. Inače, moj razred 8. a je bio pun odlikaša i kao takav je proglašen najboljim osmim razredom u bivšoj državi pa smo dobili nagradno putovanje u Zagreb. Nama je škola bilo mjesto na kojem smo bili u okruženju prijatelja, pazili smo jedni na druge i pomagali jedni drugima u učenju. Mi smo se tada više igrali vani na dvorištu i oko škole. Znali smo preko odmora poći na igralište ili se zabaviti malo na igralištu od vrtića iako smo odavno prerasli tobogane i ljuljačke. Meni je škola bila uvijek zabavna.
Je li se ljubav prema voditeljskom poslu već tada rodila ili je to došlo kasnije?
Istina je da sam vodio više školskih priredbi, a one su znale biti i u hotelima Croatia ili Albatros pa i na otvorenom u Cavtatu. Kada smo došli u više razrede te naše skrivene talente najčešće su otkrivale nastavnice hrvatskog jezika – Ljubica Brailo, Anka Jelić, Mila Sturica… One su nas uvodile u neke nove svijetove pa smo čak jednu godinu išli na LiDraNo s predstavom „Skula“ i nakon svih kvalifikacija smo bili odabrani za Državnu smotru i putovali u Pulu. Zanimljiva je bila ekipa jer smo se okupili sedmaši i osmaši: Lazar Rodić, Rikard Kužnin, Alen Džanković, pok. Tomislav Natrlin, Katija Fiorović, Tanja Grbić, ali zanimljivo i Nikša Kušelj koji je danas profesionalni glumac. Oni su bili učenici u „skuli“, a ja njihov „meštar“. Svi smo mi već tada otkrili da se dobro osjećamo na sceni i da bi nam možda baš to mogao biti životni poziv, ali različite okolnosti vas odvedu u sasvim drugačijem smjeru i neki su ostali na sceni i u medijima, a neki su danas uspješni poduzetnici ili pak ugostitelji.
Koje su najvažnije vještine koje voditelj mora posjedovati?
Za voditeljski posao treba više vještina. Ja bih rekao da voditelj mora imati ugodan glas, dobru dikciju, a tome treba pridodati i opću kulturu, smirenost, prihvatljiv stas, ljubav prema tom poslu i kad sve to začinite iskustvom dobijete formulu za dobrog voditelja.
Imate li još uvijek tremu pred izlazak pred publiku ili ona s godinama nestane?
Osobno sam ozbiljnu tremu imao svega par puta u životu. To su bili trenuci u kojima i osobno proživljavate tešku situaciju u kojoj je publika ili sudionici. Jedna je priča logoraša iz Domovinskog rata koji su svi redom plakali dok sam čitao jedan tekst. I ja sam na trenutak zastao i pokušao suspregnuti suze, ali nije išlo… Bude nekada i smiješnih trenutaka kada suze poteku od smijeha, ali kao voditelj treba znati ne pretjerivati niti sa smijehom niti sa suzama nego valja pokušati biti odmjeren i svoj posao odraditi profesionalno. I danas mi je drago čuti pohvale publike, a uz to iz svakog nastupa se trudim naučiti nešto novo i to iskustvo upotrijebiti u budućnosti. Generalno mislim da trema nije loša jer je to potvrda da vam je stalo do onoga što radite.
Kako se riješiti treme?
Nemam neki čarobni recept za rješavanje treme osim da se izvrsno pripremite za nastup. Tada ste sigurni u sebe i promjene koje doalze u zadnji tren, a toga uvijek ima, lakše podnesete i ne doživite ih previše stresno.
Vodili ste brojne manifestacije, od predstavljanja knjiga pa do Konovizije. Postoji li neki angažman kojeg se posebno sjećate?
Moj dragi prijatelj Toni Čeović koji organizira Konoviziju će biti oduševljen kada rečem da Konoviziju nikada nisam vodio pa će me možda uskoro uključiti u voditeljski tim. Uz Konoviziju sam od početka jer je to jedan od onih divnih projekata koji donose radost na lica svih, čak i onih koji ne ostvare rezultate koje su možda očekivali. Bio sam u žiriju Cavtata, u stručnom žiriju, čak sam i radio prijenos uživo Konovizije za Dubrovački dnevnik, a ove godine se u voditeljskoj ulozi okušala moja supruga Marija. To je kao da sam ja bio na pozornici. Istina je da sam u proteklih 25 godina vodio niz događanja od Malog karneval festa, preko DuMotion maratona u Dubrovniku, dolazaka predsjednika, premijera, do svečanih sjednica i Igara za djecu i mlade. Najviše vam se u srce urežu humanitarne akcije u kojima svi pokušavamo dati svoj mali djelić srca kako bismo pomogli potrebitim, bilo da je riječ o koncertima ili humanitarnim akcijama. To vas ispuni i sretni ste što možete svojom vještinom, znanjem ili sposobnostima doprinijeti takvim trenucima uz druge poznate osobe.
Ima li neka zanimljiva anegdota vezana uz voditeljski posao koju smijete podijeliti s nama?
Najviše smiješnih scena imam s radija kada smo kolege i ja razgovarali sa slušateljima uživo i tu se često dogode neočekivane situacije. Primjerice jednom je kolega u zadnji tren dobio tekst, a na kompjuteru nije bilo kvačica na slovima pa je on uživo pročitao: sisalica za travu, umjesto šišalica za travu. A u jednoj nagradnoj igri smo postavili pitanje tko se došao pokloniti malom Isusu? Slušateljica je spremno odgovorila: Patuljci! Nakon toga smo se toliko smijali da smo morali pustiti glazbu iz studija dok nismo došli sebi, a slušateljici nije bilo jasno što se događa i gdje smo nestali… Bilo je puno smiješnih situacija koje je najteže odraditi kada trebate biti ozbiljni kao kada ste primjerice u Dnevniku i ne možete izgovoriti neku riječ – npr. violončelistica ili pak Interuniverzitetski centar.
Kako biti dobar novinar? Imate li savjet za nas koji idemo na novinarsku grupu?
Mnogi zamišljaju novinare kao osobe koje po cijeli dan čitaju sve što nađu, od raznovrsnih novina do svega što je dostupno na monitorima naših kompjutera ili mobitela. Ima istine u tome jer uvijek trebate biti informirani o različitim temama. Novinarstvo je većini mladih zanimljiva profesija, ali treba da je i nezaštićena jer se njom može baviti svatko. Moji stariji kolege su mi znali govoriti da je to zanat koji treba izučiti. Sad shvaćam njihove riječi.
Što se mladih novinara tiče, volio bih kada bi se posvetili stručnom obrazovanju uz obavezan svakodnevni rad. Činjenica je da trend ide u potpuno drugom smjeru. Sve više mladih karijeru počinju tako što ih „bace u vatru“, pa se neki snađu, a neki ne.
Današnje generacije su od malih nogu „novinari“ jer svaka od njihovih objava na drušvenim mrežama je njihov uradak. Zato pažljivo s objavama na tik toku, Insagramu…
Imate li savjet mladima danas?
Budite svoji i uživajte u bezbrižnim trenucima svoga djetinjstva i mladosti. Ulažite u sebe i svoje obrazovanje, ali nemojte nikada izgubiti onu dječju radoznalost jer iz nje se razvije puno lijepih stvari koje vam mogu odrediti životni put.
Ana Bako, 5. r.
