Međunarodna konferencija o poticanju čitanja poticajnog naziva Čitajmo da ne ostanemo bez riječi održana je u Zagrebu ove školske godine, a ja sam istu imala priliku pratiti mrežnim putem, online.
Na početku same konferencije okupljenima se obratila koordinatorica Nacionalne strategije za poticanje čitanja Maja Zrnčić te okupljenima približila pojam i važnost samog čitanja, važnost razvijanja kulture čitanja te prijeku potrebu za razvojem čitalačke pismenosti.
Istaknula je i ciljeve Nacionalne strategije poticanja čitanja, a to su: povećanje vidljivosti programa, osmišljavanje novih programa, važnost postojanja programa Rođeni za čitanje (koji vodi dr. Radonić iz Dubrovnika), videonajave knjiga te pokretanje stranice citaj.hr.
Okupljenima se obratila i ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje Dubravka Brezak Stamać koja je posebnu pozornost svela na jednu rečenicu, koja je ujedno i cilj i vodilja Nacionalne strategije za poticanje čitanja: „Jako je važno što ranije zaključiti jesu li djeca kompetentna da ono što čitaju mogu i razumjeti.“.
S obzirom na tehnološke mogućnosti, okupljenima se obratila uvažena profesorica Maryanne Wolf (UCLA), koja je ujedno i ravnateljica Centra za disleksiju, drugačije učenje i društvenu pravdu. U svojem obraćanju prikazala je rezultate istraživanja koji pokazuju kako čitanje mijenja naš mozak od dječje do odrasle dobi. Istraživanje povezuje istraživanja iz neuroznanosti i obrazovanja, a sve u svrhu upućivanja roditelja i nastavnika u promjene koje čitanje potiče u mozgu djeteta. Naglasila je važnost omogućavanja pismenosti svakom pojedincu kako bi se oslobodili svi potencijali naše djece i nas svih. Iznimno zanimljiv dio predavanja jest prikaz ljudskog mozga koji ima mogućnost izgrađivanja novih krugova i mreža čitanjem. Kao jedinstveni organ, mozak može stvarati različite krugove, sukladno čemu je mozak koji čita alfabet različit od mozga koji čita kinesko pismo, što nam govori da se čitalački mozak može preustrojiti s obzirom na pismo koje čitamo. Također, postoji razlika između krugova u mozgu koji informacije dobiva putem knjiga i tiskanih medija i mozga koji informacije dobiva putem mobitela i ekrana. S obzirom da se do pete godine djetetova života razvijaju dijelovi mozga, od rođenja do pete godine treba naglašavati jezik, emocionalni i socijalni razvoj te razvoj empatije jer mladi mozak mora izgraditi nove krugove. Kao poticaj za taj razvoj, Wolf navodi važnost pričanja i čitanja priča koje otvaraju djecu drugima, dok basne, na primjer, uče djecu tko su drugi. Svakako, u pričama se rađa mašta puna suosjećanja te je njihova uloga u odgoju djeteta neupitna i iznimno važna. Nakon pete godine, javlja se potreba za drugačijom ulogom u poticanju čitanja jer djecu učimo jednu od najvažnijih uloga- kako povezati slova i glasove. Pritom važnu ulogu imaju učitelji koji pomažu dječjem mozgu da izgrađuje te veze razumijevanjem priča, što kasnije dovodi do razvoja dubinskog čitalačkog mozga, a samo čitanje itekako mijenja način razmišljanja i osjećanja. Stoga mi, roditelji i učitelji, stvaramo platformu za intelektualni razvoj djeteta na način da djeca znanje koje već imaju povezuju s tekstom (intelektualno i socioemocionalno povezivanje) te ga prenose u druge perspektive i upravo na tom mjestu nastaje jedna od najvažnijih ljudskih osobina i vještina – empatija.
Wolf je također spomenula i fikciju koja ima važnu ulogu u razvoju empatije (prema PISA – inom istraživanju djeca od 15. godine koja su čitala više fikcije bilježe bolje rezultate).
Wolf naglašava da čitanjem ulazimo u svijest osobe koju nikad ne bismo upoznali (npr. Ana Karenjina) i prema istoj razvijamo suosjećanje, učenje o životu, o drugome, sklonost da vidimo druge i različite.
Wolf je citirala poznatu književnicu M. Robinson, koju ujedno zovu i „ambasadoricom empatije“ : „Čitanje je priprema za postajanje dobrim građaninom.“ (iz razgovora B. Obame i M. Robinson) Osvrnula se i na predzadnji aspekt dubinskog čitanja, kritičku analizu kojoj svakako dugujemo konstruiranje hipoteze o istini/neistini onoga što čitamo te objasnila neizmjernu važnost kritičke analize i empatije u životu svakog čovjeka.
Wolf zaključuje kako nas pismenost neupitno mijenja, psihički i fizički.
Nakon uvažene profesorice Wolf, okupljenima se obratio Adrian van der Weel, prof. emmeritus iz Nizozemske koji je govorio o krizi čitanja kroz zanimljivu tezu: Ekrani predstavljaju prijetnju čitalačkim praksama ili nude nove mogućnosti u čitanju?
Nakon petogodišnjeg istraživanja (Eread), van der Wheel kao rezultat ističe važnost čitanja dugih formi teksta te naglašava kako treba pronaći način za miran suživot s ekranima. Stoga pred sve nas postavlja izazov: Kako koristiti ekrane, a vratiti se dubinskom čitanju?
Nadalje, uspoređuje tiskanu knjigu (koju dugujemo Gutenbergu) i, s druge strane, rukopisnu knjigu, s ciljem razumijevanja razlike i učinka koji će tehnologija ekrana imati na čitanje. Navodi bitnu činjenicu: uobičavamo doživljavati ekran kao distrakciju samo zato jer je dio distrakcije koje se na ekranu prikazuju tijekom čitanja. U prilog tome idu i istraživanja koja pokazuju da ljudi koji čitaju na ekranima slabije razumijevaju djelo, zajedno s pojeftinjenjem autorstva i manjkom predvidljivosti u usporedbi s papirom. Van der Weel tvrdi kako svakodnevno treba poticati čitanje dugih formi na ekranima jer se učenici svih dobi svakako teško koncentriraju i motiviraju na čitanje, opravdavajući se vrlo uobičajenim izgovorima („Nemam vremena.“) iako razumiju da je čitanje važno.
Međutim, mit je da učenici više vole čitati s ekrana. Bez obzira bila knjiga tiskana ili digitalna, ono što nam je svima primarni cilj jest potreba poticanja i promicanja čitanja. Samo poticanje čitanja je stvar obrazovanja, stoga van der Weel slabijim čitateljima predlaže ponuditi lakše načine recepcije književnog djela, npr. audioknjige, no kao otegotnu okolnost navodi smanjenje motivacije otkrivanjem digitalnih medija. Također, ističe važnost pozicioniranja čitanja u nastavnom programu jer je čitanje integralni dio svakog učenja. Stoga je vrlo važno stvoriti okruženje koje potiče čitanje, pomoći učenicima u odabiru knjiga, više razgovarati o knjigama kako bismo učenike zainteresirali za čitanje, a samim time nameće se i potreba dobro opremljenih školskih knjižnica. Van der Weel završava rečenicom koju učiteljima ostavlja kao pomoć pri motiviranju učenika na čitanje: „Možda vam se ne sviđa ta ideja, ali važno je da to svejedno napravite!“
Profesorica Sabine Uehlein govorila je o opismenjavanju i poticanju čitanja u Njemačkoj. Stručnjaci su podrška roditeljima i učenicima kako bi razvili dobre vještine čitanja i svi dijele istu viziju: „Svi imaju vještinu čitanja.“ Stoga, svakodnevno rade na stvaranju čitalačke svijesti, traženju pokrovitelja i partnera u projektu, podupiranju nastavnog osoblja kako i uključivanju čitanja u svakodnevni život. Također, provode i istraživanja o čitanju naglas.
Uehlein u izlaganju pokušava odgovoriti na pitanje: „Kako roditelji mogu stvoriti pozitivno iskustvo čitanja djeci?“. Jedan od odgovora svakako je uključivanje roditelja u poticanje čitanja, a to su u Njemačkoj postigli aplikacijom Čitajte naglas! (voditelji se žale da ne mogu nositi knjigu sa sobom svaki dan) koja je razvijena upravo u svrhu poticanja čitanja. Također, obilježavaju i Nacionalni dan čitanja naglas, a Uehlein ističe suradnju s Mc Donald’som kao pozitivan primjer poticanja čitanja (djeca mogu odabrati knjigu sa svakim Happy Mealom – 70% djece u Njemačkoj ima barem jednu knjigu iz Mc Donald’sa), pogotovo kod obitelji koje ne čitaju svojoj djeci naglas.
Profesorica Anita Peti – Stantić održala je predavanje pod nazivom Znatiželjom do čitanja s razumijevanjem, Čitanjem do sporazumijevanja koje je otvorila objašnjenjem čitanja kao sustava koncentriranih krugova. Naglašava kako evolucijski nismo predodređeni za čitanje, ali jesmo za jezik, stoga, što nam je bogatiji jezik, to smo sebe više pripremili za čitanje, iz čega proizlazi veza razgovora i čitanja. Nastavlja: „Nije važno koliko je dijete riječi čulo, nego kako ih je čulo.“ Ističe razgovor kao vještinu koja razvija logičko mišljenje s obzirom da naš mozak nije unaprijed pripremljen za čitanje, već ga, što više čitamo, više pripremamo za isto te naglašava reperkusije nepovoljnih okolnosti za čitanje koje su goleme (npr. djeca koja žive u nepovoljnim okolnostima raspolažu s rječnikom koji broji 10 puta manje riječi od rječnika djece čiji su životni uvjeti povoljniji pri čemu se misli na širinu i dubinu vokabulara).
Naglašava kako čitanje stvara svjetove u nama, svjetove oko nas , kao i svjetove u kojima živimo, a motivacija i koncentracija su promjenjive te nam nude mogućnosti, među kojima je prva razvoj dvopismenog mozga. Također navodi primjer škole u Bostonu u kojoj su učenici svaki nastavni dan započinjali polusatnim čitanjem, a jedina zadaća koju je ono sa sobom nosilo bila je čitati kod kuće još pola sata. Učenici su čitali što su htjeli, brzinom i redoslijedom kojim su htjeli te polučili odlične rezultate.
Okupljenima se obratio i profesor Filozofskog fakulteta u Ljubljani, Miha Kovač koji je govorio na temu „Ima li čitanje knjiga i dalje smisla?“, a koju bih (bez zamjerke) sažela rečenicom koja me se najviše dojmila: „Ne znam niti jedan informacijski alat koji nam omogućuje da saznamo više novih riječi od knjige.“
Ne završavam bez razloga ovaj izvještaj upravo tom rečenicom. Ona sažima sve bitno, sve vrijedno, sve ono čemu trebamo svakodnevno težiti kako bismo učenike potaknuli na čitanje koje nije samo čitanje. Ono je bit svakoga od nas, mogućnost koju jedino čovjek ima, vještina koju treba razvijati i navika kojoj se uvijek iznova treba vraćati.
p.s. Potaknuta iznimno inspirativnom Nacionalnom konferencijom, primijenila sam bostonski primjer u svakodnevnom učiteljskom radu s učenicima. Naime, ove godine predajem i učenicima petih razreda koji su, uz sedmaše, s oduševljenjem prihvatili moj prijedlog čitanja djela po izboru na početku svakog sata Hrvatskoga jezika. Nisam im u mogućnosti pružiti svakodnevno čitanje od 30 minuta, ali uspijevam odvojiti 10-ak minuta i primjećujem velike promjene. Učenici smirenije pristupaju nastavi, zainteresiraniji su, fokusiraniji te iznimno zainteresirani za ono što čitaju. Nadalje, nakon nekog vremena primjećujem poboljšanje vještine čitanja (brzina, razumijevanje) koja doprinosi i boljim rezultatima (ocjenama) iz drugih predmeta. O ovoj temi sam razgovarala s kolegama koji predaju druge predmete i slažemo se u istome: dobra vještina čitanja (ili izostanak iste) uvelike utječe na rezultat pisanih provjera jer je učenik koji je savladao vještinu čitanja sebi unaprijed omogućio dobru ocjenu iz ispita, nebitno o kojem predmetu je riječ. Stoga ovu praksu nastavljam provoditi i dalje, pomažući učenicima u odabiru odgovarajućih knjiga, razgovorom o tim knjigama i na kraju, ali najvažnije, potičući samo čitanje koje sa sobom nosi navedene dobrobiti.
Napisala: Jelena Sukurica, profesorica hrvatskog jezika i književnosti
