Kraj veljače obilježio je odlazak naših učenika na Županijsku smotru LidraNo koja se kao i svake godine održala u Kazalištu Marina Držića. Sudjelovali su brojni učenici osnovnih i srednjih škola Dubrovačko-neretvanske županije koji su se predstavili svojim literarnim, novinarskim i dramsko-scenskim stvaralaštvom.
Učenici Osnovne škole Cavtat na županijskoj smotri predstavljali su nas literarnim radom koji je također i predložen za Državnu smotru LiDraNo 2024. (Marija Klinac, 6.r., Tajanstveni svijet knjiga, mentorica: Mirna Gjuraš Car), novinarskim radovima (Lea Bebić, 7.r., Osvrt na Kimetsu No Yaiba, mentorica: Patricia Rašica Čurčija, Paulo Miljas, 8.r., Moja vizija pravednog društva, mentorica: Mirna Gjuraš Car, Arduana Dervišević, 8. r., Problematika instagrama kao načina života, mentorica: Patricia Rašica Čurčija) te skupnom dramsko-scenskim izvedbom (S. Škrinjarić: Planet plavoga i zelenoga pajaca, Dramska skupina OŠ Cavtat, mentorica: Jelena Sukurica.
Niže pročitajte rad naše Marije Klinac i otkrijte ne samo tajanstveni, nego i čarobni svijet knjiga koji nam ona opisuje:
Tajanstveni svijet knjiga
Svake subote, kada ukućani otiđu na popodnevni spavanac, sjednem pokraj kamina i čitam. Najviše volim čitati kad sam sama jer se tada mogu posve prepustiti knjizi. Tako je bilo i ove subote. No ova je knjiga bila posebnija od svih koje sam ranije pročitala. U svakom poglavlju, u svakoj rečenici, ma u svakoj riječi, prepoznala sam sebe i svoja razmišljanja. Uvijek sam se znala povezati s knjigama, ali ovo je bilo nešto izuzetno. Svaku sam stranicu čitala kao da mi je posljednja.
Odjednom sam osjetila vibriranje i toplinu u rukama. Knjiga se tresla kao šibica na vjetru. U trenu je postala prevruća da bih je držala pa sam je bacila na pod. Knjiga se otvorila i zaslijepila me bljeskom. Tada nastade tama.
Nakon nekog vremena otvorih oči. Prostorija čudno izgleda. Namještaj je nekako neobično postavljen. Ma, čekaj, naopako sam! Sve je naopako: stol, stolice, ormari. Odjednom ugledam obrise malih likova kako mi se približavaju. Polako ih počinjem razaznavati. To su mali ljudi iz romana koji sam čitala. Odmah sam ih prepoznala. Temeljito su ih opisali u knjizi. Ti mali ljudi zovu se Tintilinići. Tintilinići su čovječuljci koji žive u svijetu sanjarenja, snova i želja. Upitah ih smjesta gdje smo, a oni mi uz veliki smiješak i igru objasne. Nalazimo se u svijetu mašte i knjiga! Ovdje svaka knjiga uistinu živi te bilo koja knjiga, ako se uistinu uživiš u nju, može postati ulaz u ovaj svijet. Osjetih se toliko uzbuđeno da sam mislila da će mi srce iskočiti. Oduševljeno sam promatrala prostor oko sebe i svoje nove male prijatelje. Kada su primijetili moju zainteresiranost i očaranost, ponudili su mi obilazak.
Nakon kratke šetnje pred nama se pojavio kilometarski, bijeli zid. Tintilinići se prime za ruke i zapjevaju pjesmu na meni nepoznatom jeziku. Odjednom se počnu otvarati svijetleći prozorčići. Što su Tintilinići više pjevali svoju mističnu i neobičnu pjesmu, to su prozorčići postajali sve veći i bistriji. Odjednom Tintilinići utihnu. Pred nama su stajali ogromni portali. Portali koji su bili toliko veliki i brojni da su se protezali po zidu koliko ti pogled seže. Upitala sam svoje male prijatelje kamo vode svi ti brojni portali, a oni su mi odgovorili da su to ulazi u sve knjige koje su ikada napisane. Čuvši to, ostala sam skamenjena. Bio je to svijet o kojemu sam oduvijek maštala i za kojim sam čeznula otkad sam pročitala svoju prvu slikovnicu. Tintilinići su mi govorili o svom svijetu, no nisam ih baš slušala. Toliko sam bila zadivljena ljepotom i sjajem portala da nisam bila sva svoja. Nakon što smo prošli pored triju portala, zastadoh pokraj četvrtog. Približih mu se, a slika na ulazu poče se izoštravati. Tada ugledah ispred sebe naslov knjige i njezin početak. Bila je to Trnoružica. Zaletjeh se prema prolazu, no srećom, Tintilinići primijete što namjeravam napraviti, zgrabe me za ruku i odvuku od ulaza. Kada sam napokon pogledala svoje prijatelje, vidjeh da su jako ljuti zbog mog neodgovornog ponašanja. Blijedo im se nasmiješih, no oni moj smiješak sasjeku oštrim pogledom. I odjednom počnu vikati svi u isti glas.
Tada se najstariji Tintilinić, kojega su zvali Starješina zbog njegove mudrosti i strpljivosti u podučavanju potomaka, uzdigne iznad svih, utiša ih te se mirno okrene prema meni s blagim smiješkom na licu. Stade preda me i mirno me zapita jesam li svjesna koje su mogle biti posljedice mog nemara. Blijedo ga pogledah, a Tintilinići provire iznad njegovih ramena i namršte se. Tada mi stade objašnjavati. Ovaj je svijet i čaroban i krasan, no postoji i druga strana medalje.
Otkad je čovjek zapisao prve misli, Tintilinići žive ovdje. Oni su čuvari portala i radnji koje se odvijaju u njima, ali nikada ne ulaze u portale. Zašto? Jednom davno, u samim početcima književnosti, jedan je mladi Tintilinić ušao u portal potpuno nespreman. Htio je biti prvi koji je ušao u knjigu no… nikada nije izašao, a knjiga je nestala, izbrisana je zajedno sa znatiželjnim Tintilinićem. U knjigu se mora ulaziti polako. Treba se prvo uživjeti u radnju, postati jedno s likom. Ne može se samo upasti bez pripreme jer se tada uljez pojavljuje u priči kao novi lik. Priča se tada mijenja, izobličuje, blijedi i na koncu nestaje. Zanimalo me zašto nema drugih ljudi u tom svijetu te dolaze li ikada odrasli. Stari Starješina mi se pomalo tužno nasmiješi i objasni mi da su u njihovu svijetu svi dobrodošli, ali da sve manje ljudi hrani svoju maštu knjigama. Nažalost, skoro nitko više ne ulazi u ovaj svijet, čak ni odrasli koji tjeraju djecu na čitanje, a većinom ni sami ne čitaju. Možda se boje, reče, da se neće moći vratiti. A ne znaju da u tom svijetu vrijeme stoji, duše rastu, a svjetovi se množe. Za povratak je dovoljno samo poželjeti vratiti se kući.
Nakon što mi je sve ispričao blago se nasmiješio, no osmijeh je odmah zamijenio oštar pogled. Strogo je prozborio da nikada više ne smijem ulijetati u knjigu kao uragan. Knjige traže vrijeme i miran um.
Bila sam očarana svime što sam vidjela i naučila. Zahvalila sam na savjetima te sam, prema njegovim uputama, zatvorila oči i zaželjela se vratiti kući. Probudila sam se na podu kraj kamina i zatvorila knjigu. Svi su još uvijek spavali, a ja sam si obećala da ću ponovo otići u taj mistični svijet te da ću svima ispričati kakva ih ljepota ondje čeka.
Napisala: Marija Klinac, 6. c
Tekst priredila: Lea Carević, 7. razred
